Etno-kuća Marasović

Etno-kuća Marasović

U etno-kući Marasović, mali etnopostav sadrži dio sačuvanih kućanskih, stočarskih, poljodjelskih i drugih pribora, alata i namještaja, koji nam dočaravaju dio duge, bogate prošlosti, način života, običaje i vjerovanja ljudi ovog kraja.

U kući se nalazi i mali info-centar s etno-suvenirnicom. Etno kuća Marasović nalazi se u Starigradu-Paklenici u neposredoj blizini Nacionalnog parka Paklenica, u zaseoku Marasovići.

U autohtonom ambijentu konobe etno-kuće Marasović, u gastronomskoj ponudi možete pronaći tradicionalna jela ovog kraja koja, iako skromna i jednostavna, obiluju bogatstvom okusa i mirisa.

Ono što je Olimp Grcima, Mont Blanc Europljanima, Fuji Japancima, Kilas Indijcima i Tibetancima, to je Velebit Hrvatima. Bogata osebujnim biljnim i životinjskim svijetom, ta je krška planina još od pretpovijesti bila temelj ljudskoga opstanka. Indoeuropljani, Iliri, Japodi, Liburni, Romani, Hrvati… Svi su ti narodi živjeli na velebitskim prostorima i nikada nisu nestali u cijelosti, nego su se uvijek jednim dijelom zadržali i asimilirali s doseljenicima, prenosili i preuzimali način privređivanja, običaje, vjerovanja…

Od davnina glavna privredna grana bila je stočarstvo. Način života i privređivanja, uz neznatne promjene, stoljećima je ostao isti, a mijenjati se počeo tek nedavno.

Kada bi ljeti u priobalju ponestalo ispaše, stočari su mnogobrojna stada ovaca i koza izdizali u planinu, gdje bi boravili pet do šest mjeseci. Na planinskim obroncima, uz pašnjake ili vodu, podizali bi pastirske stanove - skromne niske kuće građene suhozidom.

Ljeti je na velebitskim pašnjacima boravilo mnoštvo ljudi, o čemu svjedoče i mnogi manji ili veći sakralni objekti, i to: crkvice, kapelice, mirila, oltari… Velebitom su prolazili i karavanski trgovački putovi. Stanovnici su svoje proizvode, prvenstveno sol, a potom i drvene rukotvorine, smokve i druge poljoprivredne proizvode, na konjima, magarcima ili na leđima nosili u Liku, gdje su ih mijenjali za brašno, pokućstvo i slično. Jedan od takvih putova vodio je kroz Veliku Paklenicu, a u Liku se njime stizalo za desetak sati.

Uz stočarstvo, stanovništvo se bavilo proizvodnjom mliječnih proizvoda (sir), te preradbom vune od koje su žene proizvodile odjeću, prekrivače i druge uporabne predmete - za osobnu uporabu i za prodaju ili razmjenu. Muškarci su se bavili izradbom drvenih predmeta - manjeg pokućstva i alatki. U priobalju je bilo razvijeno i vinogradarstvo, koje se u današnje vrijeme ugasilo, te maslinarstvo koje se ponovno razvija.

Naselja u priobalju su mala i zbijena, većinom mediteranskog tipa. Kuće su bile namještene jednostavno i skromno, a pokućstvo je bilo drveno, domaće izradbe. U prizemlju se nalazio komin (ognjište) i konoba ili pak stoka, a na podu (katu) spavaonica (kamara). Krovovi su pokrivani crijepom, a oko početka 20. st., pojavom cementa, postavljali su se bačvasti betonski krovovi bez armature, tzv. krov na kubu. Takav je stil izgradnje krova jedinstven, iako ima sličnosti s krovovima kakvi su se gradili u nekim drugim mediteranskim područjima.

Od polovice prošloga stoljeća, točnije od izgradnje tzv. Jadranske magistrale te pojave turizma i mogućnosti odlaska u veća središta, život se ubrzano mijenja.

*Preuzeto sa stranice www.rivijera-paklenica.hr

Nazad na - Kulturne atrakcije