https://starigrad-paklenica.com/kulturne-atrakcije/ en marijana@wmd.hr Copyright 2008 2008-08-26T11:26:00+00:00 https://starigrad-paklenica.com/kulturne-atrakcije/zadar/kulturne_atrakcije https://starigrad-paklenica.com/kulturne-atrakcije/zadar/kulturne_atrakcije#When:07:14:00Z Život mještana Rivijere Paklenica neraskidivo je vezan uz planinu. Velebit skriva mnoge zaseoke na čijim ognjištima možete kušati čari autohtone kuhinje, a u nekima od njih i provesti cijeli odmor u duhu prošlosti. Povijest je ovdje ostavila mnoge tragove: bogatu ostavštinu predmeta iz antičkog doba, utvrde Paklarić i Večka kula iz doba prodora Turaka, starohrvatsku crkvu Sv. Petra, te mirila, kamena spomen znamenja vezana uz nekadašnje pogrebne običaje lokalnog stanovništva koja su svojevrstan fenomen ovog kraja. Na Velikom Rujnu, najvećoj velebitskoj visoravni, nalazi se crkva Sv. Marije - zavjetno svetište u koje se tradicionalno hodočasti u povodu blagdana Velike Gospe 15. kolovoza. VEČKA KULA Smještena na samom rtu najljepše starigradske plaže, tzv. "Kuline", na rubu Večkog polja. Vjerojatno je bila motrilište izgrađeno u kasnom srednjem vijeku (14.-16.st.), ali, prema legendi o kralju Pasoglavu, kula je bila kraljevski dvor. Mnoge su legende vezane za staru utvrdu zvanu Večka kula, smještenu na samom rtu plaže Kulina u Starigradu-Paklenici, te ih i danas možete čuti od starijih stanovnika. GRADINE I GROBNE GOMILE Na krševitim glavicama i istaknutim velebitskim grebenima, u brončano i željezno doba gradile su se obrambene utvrde u suhozidu(kamenom, bez vezivnog materijala) – GRADINE. Mogle su poslužiti kao zaklon stanovništvu iz okolnih zaseoka u slučaju opsanosti, a neke su možda bile i trajna naselja u kojima su stolovali lokalni moćnici. Danas su razrušene, ali ponegdje je još moguće vidjeti prstenaste nasipe mjestimično visoke do nekoliko metara. U neposrednoj blizini gradina često se nalaze GROBNE GOMILE – nakupine velikog okruglog kamena pod kojima su, u grobnim škrinjama načinjenim od kamenih ploča, bili pokapani tadašnji moćnici. Većina ih je raskopana i grobovi opljačkani, ali ih je još ponegdje moguće uočiti, kao na području zaseoka Ljubotić iznad Tribanj-Kruščice. CRKVA MAJKE BOŽJE NA VELIKOM RUJNU Na Velikom Rujnu, najvećoj velebitskoj visoravni smještenoj na 900m nadmorske visine iznad Starigrad-Paklenice, leže ostaci stare te nova crkva Majke Božje. U prošlosti je ovdašnje stanovništvo živjelo uglavnom od stočarstva, te je veći dio godine radi ispaše stoke boravilo u udaljenijim velebitskim zaseocima, zbog čega je i sagrađena ova crkvica tako visoko u planini. Kako je s vremenom crkvica postala tijesna za pučanstvo starigradskog područja, 1930.g., zahvaljujući zalaganju legendarnog starigradskog svećenika i planinara don Ante Adžije, narod je izgradio novu crkvu u neposrednoj blizini, i to koristeći kamen stare crkve koja je u cijelosti razgrađena. Iako se način života na ovim prostorima promijenio jer se stanovništvo 60-ih godina 20.stoljeća preselilo na obalu i posvetilo turizmu, zadržan je običaj hodočašćenja u crkvu Majke Božje povodom blagdana Velike Gospe 15.kolovoza. Tako se svake godine sve veći broj hodočasnika uputi planinskom stazom prema Velikom Rujnu, gdje se nakon svečane svete mise u crkvi Majke Božje razvije veličanstvena procesija. Svako domaćinstvo taj dan priprema poseban jelovnik te poziva u goste rodbinu i prijatelje, a u večernjim se satima održava velika fešta na središnjoj starigradskoj rivi, tzv."Bikariji". *Preuzeto sa stranice www.rivijera-paklenica.hr 2008-08-27T07:14:00+00:00 https://starigrad-paklenica.com/kulturne-atrakcije/zadar/crkva_sv_petra https://starigrad-paklenica.com/kulturne-atrakcije/zadar/crkva_sv_petra#When:05:06:00Z Srednjovjekovna crkva smještena uz samu Jadransku magistralu između Starigrada i Selina. Oko crkve nalazi se groblje u koje se ukapalo od sredine 13.stoljeća. Sačuvani su upečatljivi nadgrobni spomenici u obliku masivnih kamenih ploča mjestimično ukrašenih jednostavnim, plitkim reljefnim prikazima, koji potiču iz 14-16.stoljeća. Crkva je izgrađena u predromaničkom starohrvatskom stilu, vjerojatno na prijelazu iz IX u X stoljeće. Uz crkvicu se nalazi i manji objekt, za koji se pretpostavlja da je služio kao krstionica. "Po fragmentu se dade razabrati da je crkva sagrađena od neke dobrotvorke, koja se je bila zavjetovala, kao što je to slučaj izgradnje crkava i kapelica u starohrvatsko doba" - Rukavina, A.:Zvona ispod zvijezda, "Ličke župe", Gospić, 1984. Posljednjih nekoliko godina na crkvi se vrše arheološka istraživanja koja će zasigurno donijeti nove spoznaje o ovoj crkvi. Osim crkve Sv.Petra, na širem se području nalazi još nekoliko srednjovjekovnih spomenika vrijednih posjeta: utvrda Sv.Trojice, smještena oko 6km zapadno od Starigrada-Paklenice, u blizini mjesta Tribanj-Šibuljine – jedna od najvećih utvrda iz 6.stoljeća kakve su do sada poznate od Mljeta do Istre; kasnoantička vojna utvrda smještena iznad mjesta Modrič, u položaju Gradina; utvrda Paklarić, smještena u neposrednoj blizini ulaza u Nacionalni park Paklenica na nadmorskoj visini od 100m, do koje vodi uređena poučna staza, a s koje se pruža prekrasan pogled na cijeli Podvelebitski kanal; crkva Sv.Jurja u Rovanjskoj, mjestu udaljenom 10-ak km od Starigrada-Paklenice. *Preuzeto sa stranice www.rivijera-paklenica.hr 2008-08-27T05:06:00+00:00 https://starigrad-paklenica.com/kulturne-atrakcije/zadar/etno_kua_marasovi https://starigrad-paklenica.com/kulturne-atrakcije/zadar/etno_kua_marasovi#When:03:56:00Z U etno-kući Marasović, mali etnopostav sadrži dio sačuvanih kućanskih, stočarskih, poljodjelskih i drugih pribora, alata i namještaja, koji nam dočaravaju dio duge, bogate prošlosti, način života, običaje i vjerovanja ljudi ovog kraja. U kući se nalazi i mali info-centar s etno-suvenirnicom. Etno kuća Marasović nalazi se u Starigradu-Paklenici u neposredoj blizini Nacionalnog parka Paklenica, u zaseoku Marasovići. U autohtonom ambijentu konobe etno-kuće Marasović, u gastronomskoj ponudi možete pronaći tradicionalna jela ovog kraja koja, iako skromna i jednostavna, obiluju bogatstvom okusa i mirisa. Ono što je Olimp Grcima, Mont Blanc Europljanima, Fuji Japancima, Kilas Indijcima i Tibetancima, to je Velebit Hrvatima. Bogata osebujnim biljnim i životinjskim svijetom, ta je krška planina još od pretpovijesti bila temelj ljudskoga opstanka. Indoeuropljani, Iliri, Japodi, Liburni, Romani, Hrvati… Svi su ti narodi živjeli na velebitskim prostorima i nikada nisu nestali u cijelosti, nego su se uvijek jednim dijelom zadržali i asimilirali s doseljenicima, prenosili i preuzimali način privređivanja, običaje, vjerovanja… Od davnina glavna privredna grana bila je stočarstvo. Način života i privređivanja, uz neznatne promjene, stoljećima je ostao isti, a mijenjati se počeo tek nedavno. Kada bi ljeti u priobalju ponestalo ispaše, stočari su mnogobrojna stada ovaca i koza izdizali u planinu, gdje bi boravili pet do šest mjeseci. Na planinskim obroncima, uz pašnjake ili vodu, podizali bi pastirske stanove - skromne niske kuće građene suhozidom. Ljeti je na velebitskim pašnjacima boravilo mnoštvo ljudi, o čemu svjedoče i mnogi manji ili veći sakralni objekti, i to: crkvice, kapelice, mirila, oltari… Velebitom su prolazili i karavanski trgovački putovi. Stanovnici su svoje proizvode, prvenstveno sol, a potom i drvene rukotvorine, smokve i druge poljoprivredne proizvode, na konjima, magarcima ili na leđima nosili u Liku, gdje su ih mijenjali za brašno, pokućstvo i slično. Jedan od takvih putova vodio je kroz Veliku Paklenicu, a u Liku se njime stizalo za desetak sati. Uz stočarstvo, stanovništvo se bavilo proizvodnjom mliječnih proizvoda (sir), te preradbom vune od koje su žene proizvodile odjeću, prekrivače i druge uporabne predmete - za osobnu uporabu i za prodaju ili razmjenu. Muškarci su se bavili izradbom drvenih predmeta - manjeg pokućstva i alatki. U priobalju je bilo razvijeno i vinogradarstvo, koje se u današnje vrijeme ugasilo, te maslinarstvo koje se ponovno razvija. Naselja u priobalju su mala i zbijena, većinom mediteranskog tipa. Kuće su bile namještene jednostavno i skromno, a pokućstvo je bilo drveno, domaće izradbe. U prizemlju se nalazio komin (ognjište) i konoba ili pak stoka, a na podu (katu) spavaonica (kamara). Krovovi su pokrivani crijepom, a oko početka 20. st., pojavom cementa, postavljali su se bačvasti betonski krovovi bez armature, tzv. krov na kubu. Takav je stil izgradnje krova jedinstven, iako ima sličnosti s krovovima kakvi su se gradili u nekim drugim mediteranskim područjima. Od polovice prošloga stoljeća, točnije od izgradnje tzv. Jadranske magistrale te pojave turizma i mogućnosti odlaska u veća središta, život se ubrzano mijenja. *Preuzeto sa stranice www.rivijera-paklenica.hr 2008-08-27T03:56:00+00:00 https://starigrad-paklenica.com/kulturne-atrakcije/zadar/antichko_staklo_argyruntum https://starigrad-paklenica.com/kulturne-atrakcije/zadar/antichko_staklo_argyruntum#When:14:10:00Z Malo je poznata činjenica da je današnji Starigrad-Paklenica nastao na temeljima drevnog antičkog grada – Argyruntuma. Naime, Plinije Stariji (Caius Olinius Secundus), u djelu "Naturalis historia", Argyruntum uvrštava u popis oppida, što podrazumijeva naselja čiji su stanovnici stekli rimsko građansko pravo. Grad je bio smješten na malenom poluotoku ukupne površine 3,5ha i omeđen bedemima, o čemu svjedoči jedan epigrafski spomenik. Po spomeniku je utvrđeno da je Argyruntum dobio i rang municipija za vrijeme cara Tiberija (31.-35.g.). Poput Zadra, Poreča i drugih gradova iz ranocarskog razdoblja pretpostavlja se da je unutar bedema postojao pravilan raster ulica (cardo i decumanus). Duž glavne antičke ceste kojom se ulazilo u grad nalazio se "grad mrtvih" - groblje. Istraživanje antičke nekropole pružilo je brojna svjedočanstva o visokom kulturnom i civilizacijskom nivou stanovnika toga grada. Pepeo spaljenih pokojnika polagan je u staklene, kamene ili keramičke urne, a uz njega su, kao što je to bio običaj u cijelom Rimskom carstvu, polagani razni predmeti za popudbinu pokojnika "na drugom svijetu". Tako je pronađeno razno stakleno i keramičko posuđe, koštani, metalni i jantarni nakit, uljanice, oruđe i dr. Za istaknuti je vrijednost jantarnog nakita – od jednostavnih perli do prstenja s portretima žena i bogato ukrašenih kutijica, kao i veliki broj uljanih svjetiljki – lucerni. Najzanimljivija je zasigurno zbirka antičkog stakla – čak 146 posuda različitih oblika (zdjelice, čaše, boce). Po svemu do danas istraženom i pronađenom može se reći da je Starigrad-Paklenica svoje antičko razdoblje proživio u punom sjaju civilizacije Rimskog carstva. Zbirka antičkog stakla izložena je u Arheološkom muzeju grada Zadra. *Preuzeto sa stranice www.rivijera-paklenica.hr 2008-08-26T14:10:00+00:00 https://starigrad-paklenica.com/kulturne-atrakcije/zadar/mirila https://starigrad-paklenica.com/kulturne-atrakcije/zadar/mirila#When:11:41:00Z Na velebitskim prijevojima, uzvisinama i čistinama, uz planinske putove, smještena su MIRILA, pogrebna spomen znamenja izrađena u kamenu. Nastajala su u doba kada se živjelo i umiralo u velebitskim zaseocima (17.- 20. st.), a preživljavalo uglavnom od stočarstva. Čuvaju uspomenu na pokojnike preminule na planinskim obroncima, koje se moralo prenositi do seoske crkve i do groblja na kojem ih se pokapalo. Na tom teškom putu bilo je dopušteno zaustaviti se, odmoriti i pokojnika spustiti na tlo samo na jednom mjestu - mjestu pokojnikova posljednjeg pozdrava sa Suncem. Na tom mjestu nastajalo je mirilo - mjera (mira) pokojnika označena uzglavnim i podnožnim kamenom, popločenjima između njih, te simbolima u plitko urezanom reljefu uzglavnog kamena. Štovala su se i posjećivala više od samog groba u kojem je tek “tijelo, bez duše koja je ostala na mirilu”. Mistični likovni prikazi na uzglavnicama, među kojima su najčešći križ i solarni krug, upućuju na kontinuitet umjetničkog ukrašavanja od pretpovijesnih kultura, preko ranog kršćanstva i ikonografije stećaka, dok su natpisi rijetki i pripadaju novijem vremenu. Kao kamene oznake jedinstvenog pogrebnog kulta, mirila nam prenose običaje, način života i stvaranja cijelog jednog vremena. Staza obuhvaća 6 lokaliteta mirila u neposrednoj blizini sela Ljubotić, nekadašnjeg središta ovog dijela Velebita, kojemu je gravitiralo stanovništvo svih okolnih zaseoka. Tu se nalazi i mjesno groblje - ishodište povorki koje su nosile pokojnika na ukop. Svaki od lokaliteta riječju i slikom donosi dio priče o ovom jedinstvenom običaju. Najveći sačuvani lokalitet s više od 300 mirila su tzv. Vukićeva mirila(4), smještena uz stari put koji je zaseok Bristovac povezivao s Ljubotićem. S uzvisine na kojoj su smještena tzv. Renjevačka mirila(5), pruža se prekrasan pogled na cijeli Podvelebitski kanal, sve do otočja Zadarskog arhipelaga. Pri povratku moguće je odmoriti se na seoskom domaćinstvu Vrata Velebita, posjetiti etnokuću i stalnu izložbu razvoja pčelarstva u Dalmaciji i Mediteranu, a uz najavu i uživati u domaćim specijalitetima. - Vrijeme potrebno za obilazak: 2 h; - Potrebna oprema: sportska odjeća i obuća, voda; - Težina staze: lagano, izuzev uspona prema lokalitetu 5 i spuštanja u selo Ljubotić – srednje teško. - Dužina staze: 5 km *Preuzeto sa stranice www.rivijera-paklenica.hr 2008-08-26T11:41:00+00:00 https://starigrad-paklenica.com/kulturne-atrakcije/zadar/kratko_putovanje_kroz_proshlost https://starigrad-paklenica.com/kulturne-atrakcije/zadar/kratko_putovanje_kroz_proshlost#When:11:26:00Z   Poučna staza Mezolitik Neolitik i bakreno doba Brončano i željezno doba Antičko razdoblje Srednji i novi vijek Poučna staza Primorska padina Velebita na prvi pogled izgleda kao kamena pustinja, nepodesna za život ljudi. No, taj izgled vara, jer ovaj je kraj naseljen već najmanje desetak tisuća godina. Pradavni stanovnici ostavili su za sobom mnoštvo tragova koji svjedoče o njihovom prisustvu, povijesti i pretpovijesti. Naše putovanje kroz prošlost podijeljeno je u pet kratkih poglavlja. Prva tri odnose se na pretpovijest, od vremena lovaca-sakupljača s kraja ledenog doba, preko neolitičkih pastira do liburnskih močnika koji su dočekali osvit povijesti. Posljednja dva pokrivaju povijesna razdoblja rimske vladavine i nemirna stoljeća srednjeg vijeka. Mezolitik Prvi tragovi ljudi na Velebitu Kao i drugdje u Sredozemlju, pretpostavlja se da su za zadnjeg ledenog doba i ovaj prostor naseljavale malene grupe paleolitičkih lovaca-sakupljača. Razina mora tada je bila oko 120 metara niža nego što je danas. Čitav sjeverni Jadran bio je kopno, prostrana travom obraslara vnica po kojoj su pasla stada divljih goveda i konja. Velebitski kanal bio je široka dolina kroz koju je tekla rijeka, a sam Velebit hladan i odbojan, njegovi najviši dijelovi prekriveni ledenjacima. Paleolitički lovci sakupljači zadržavali su se u blizini svojih izvora hrane, a ti su se uglavnom nalazili u dolinama koje su danas pod morem. Zbog toga ne čudi da za sada nismo naišli na njihove tragove. Tek kada se razina mora stala podizati krajem ledenog doba, ljudi su morali potražiti nove načine opstanka u višim, brdovitim predjelima. I dalje su se bavili lovom i sakupljanjem, no umjesto goveda i konja, nestalih zajedno s jadranskom ravnicom, sada su lovili divokoze i različitu drugu divljač koja je nastanjivala velebitske vrleti. Iz toga vremena potjeću i najraniji tragovi prisustva ljudi na Velebitu, neugledne mezolitičke kremene alatke iz najdubljih slojeva Vaganaške pećine pod Velikim Rujnom. Neolitik i bakreno doba Dolazak stočara Prije otprilike osam tisuća godina, u Jadran s jugoistoka pristižu najraniji stočari i poljodjelci. Dolaze morem, u malim grupama, donoseći sa sobom pšenicu, udomaćene ovce i koze, kao i temeljna znanja o njihovu uzgoju. Lovno-sakupljačko gospodarstvo ubrzo gubi na značaju, a smjenjuje ga stočarstvo i zemljoradnja. Na Velebitu započinje pastirski život koji će sve do nedavna ostati jedna od najvažnijih gospodarskih djelatnosti. Krševiti krajolik ne pruža puno prilike ratarima, ali je relativno pogodan za uzgoj sitne stoke. Pašnjaci su razasuti po planini na različitim visinama, pa pružaju mogućnost sezonskog korištenja. Kad se u kasno proljeće sasuši trava u podgorju, stada se izdižu na još uvijek zelene dolce i zaravni skrivene među krševitim glavicama. Ljeto provode na vršnom dijelu gorja, gdje se nalaze najveći i najbogatiji pašnjaci, a najesen, kad zahladi i padnu prve kiše, ponovo se spuštaju sve niže prema obali. Ovakva sezonska kretanja stada i pastira traju već tisućama godina, od početka neolitika. Vrijeme i erozija gotovo su posve izbrisali tragove tadašnjih skromnih nastambi i torova, no u kršu postoji mnoštvo špilja koje su također služile kao zaklon za ljude i stoku. U samom Nacionalnom parku i njegovoj neposrednoj okolici ima ih dvadesetak. Često su zagrađene suhozidima, a u neke od njih mogla su stati povelika stada ovaca i koza. Arheološke naslage koje su se u njima nakupile čuvaju rječite materijalne ostatke - brojne kosti domaćih životinja, te istrošene alatke i pribor pretpovijesnih pastira. Naročito su zanimljivi ulomci različito oblikovanog i ukrašenog zemljanog posuđa. Lončarski stilovi s vremenom su se mijenjali pa zahvaljujući tome možemo približno odrediti vrijeme korištenja pojedinih špilja. Brončano i željezno doba Društveno raslojavanje i monumentalne graševine Brončano doba donosi život u većim zajednicama, raslojavanje društva i podizanje prvih monumentalnih građevina. Mnogi strateški važni položaji na krševitim glavicama i istaknutim grebe ni ma utvrđuju se i opasuju bedemima. Takve pretpovijesne utvrde na uzvisinama nazivaju se gradinama. Gradine su očito imale obrambenu ulogu. Mogle su poslužiti kao zaklon stanovnicima okolnih zaselaka u slučaju opasnosti, a neke su možda bile i trajna naselja u kojima su stolovali lokalni močnici. Njihovi suhozidni bedemi, sagrađeni od krupnog kamenja, danas su razrušeni i razvučeni. Nalikuju na prstenaste nasipe koji su još uvijek mjestimice visoki po nekoliko metara. Gradine nad Modričem, Selinama, Starigradom i Milovcem štitile su najveći prostor plodnih polja u ovom dijelu priobalja. Ujedno su nadzirale važne stočarske i trgovačke puteve koji su kroz Paklenicu ili preko Rujna vodili u Velebit i preko njega u Liku. Najživlji promet ipak se odvijao morem, naročito za željeznog doba kada je sjevernim Jadranom gospodario pomorski narod Liburna. Malena gradina na Velikom Vitreniku, istaknutom vrhu koji se uzdiže nad ulazom u Veliku Paklenicu, vjerojatno je podignuta upravo zbog nadziranja plovidbe. S gradine se otvara pogled na velik dio Velebitskog kanala pa se odatle moglo blagovremeno upozoriti na približavanje neprijateljskih lađa ili na javiti povratak vlastitih. Oko mnogih gradina nalaze se grobovi brončanodobnih i željeznodobnih močnika koji su gospodarili ovim krajem. Po kopani su pod velikim, okruglim kamenim gomilama, u grobnim škrinjama od kamenih ploča. Većina gomila davno je raskopana, a grobovi su opljačkani. Nekoliko takvih grobnih gomila nalazi se na sjevernom rubu Starigrada, u predjelu zvanom Matkovača. Antičko razdoblje Uspon i pad rimske vlasti Tijekom posljednja dva stoljeća prije Krista, istočnu obalu Jadrana postepeno osvajaju rimske legije. Osnivanjem rimske provincije Dalmacije na samom početku 1. stoljeća po Kristu uspostavlja se trajna rimska vlast. Na području kojim su do tada gospodarili Liburni započinje razdoblje pismenosti, pa time i povijesti. Slijede stoljeća "rimskog mira" koji sa sobom donosi novčano gospodarstvo i nastanak prvih gradova. U to je vrijeme osnovan i Starigrad, rimski Argyruntum. Smjestio se na malenom poluotoku, površine tek oko 3,5 hektara. Zamuljivanjem i zasipavanjem plitkog zaljeva taj je poluotok u novije vrijeme posve srastao s kopnom. Argyruntum se ubrzo razvio u prilično važno trgovište. U četvrtom desetljeću po Kristu, rimski car Tiberije dao ga je opasati bedemima i kulama. Uz cestu koja je iz grada vodila prema jugozapadu nalazilo se gradsko groblje. Iz otprilike 400 istraženih grobova prikupljeni su bogati i raznoliki arheološki nalazi: nakit od srebra, bronce i jantara, keramičko, stakleno i metalno posuđe, oružje i alati. Oni svjedoče o relativnom blagostanju stanovnika grada i živim trgovačkim vezama s čitavim Sredozemljem. Sudeći po nalazima iz groblja, život u Argyruntumu zamro je početkom 4. stoljeća po Kristu. Razdoblje mira poremetile su provale "barbarskih" naroda koje su na kraju dovele do propasti nekad moćne rimske države. Posljednji pokušaj da se jadranska obala vrati u sastav Carstva pripao je istočnorimskom caru Justinijanu. Sredinom 6. stoljeća po Kristu on je dao sagraditi sustav utvrda za osiguravanje plovidbe i zaštitu obalnog stanovništva. Ruševine bedema i kula nad Modričem istočno od Selina, te kod Svete Trojice nedaleko Tribnja, dio su tog obrambenog sustava koji je tek nakratko odgodio konačni slom antičkog svijeta na Jadranu. Srednji i novi vijek Hrvati, Turci, Mlečani i Bunjevci Rani srednji vijek obilježila su previranja poznata pod imenom "velika seoba naroda". To je vrijeme dolaska Hrvata u Dalmaciju. U ovom kraju, najraniji sačuvani trag njihovog prisustva je ranosrednjovjekovna crkvica Sv. Jurja u Rovanjskoj, sagrađena u 9. ili 10. stoljeću po Kristu. O nastavku života na području Stari grada svjedoći srednjovjekovna crkva Sv. Petra. U groblje oko crkve ukapalo se od 13. stoljeća, a najupečatljiviji nadgrobni spomenici, masivne kamene ploče po ne kad ukrašene jednostavnim, plitkim reljefnim prikazima, sa samog su kraja srednjeg vijeka (14.-16.st.). Tada su vjerojatno podignute i dvije utvrde: Večka kula na rtu istočno od Starigrada i Paklarić na davno napuštenoj pretpovijesnoj gradini nad ulazom u Veliku Paklenicu. Uslijedila su dva stoljeća ratovanja s Turcima tijekom kojih je velebitsko podgorje teško stradalo. Godine 1527. Turci su zaposjeli Liku i zaleđe Dalmacije, te zauzeli Obrovac na Zrmanji. Trideset godina kasnije zauzeli su i velik dio Ravnih Kotara. Izbivši na Novigradsko More, prekinuli su kopnenu vezu između sjevernih i južnih dijelova Hrvatske. Velebitska primorska padina pretvorila se u "ničiju zemlju", poprište učestalih ratnih operacija i pljačkaških pohoda. Stanovništvo se zbog toga razbježalo i iselilo, a velebitsko podgorje posve je opustjelo. Pustoš je potrajala oko 150 godina. Sa slabljenjem turske moći, mletačke vlasti počinju naseljavati opustjeli Starigrad već 1671. godine. Do kraja 17. stoljeća, skoro cijelo podgorje ponovo je naseljeno. Novi stanovnici su Bunjevci, Hrvati doseljeni iz susjednih krajeva koji su tada još uvijek bili pod turskom vlašću. Godine 1700. Turci su se konačno povukli, a podgorje južnog Velebita ušlo je u sklop mletačke Dalmacije. *Preuzeto sa stranice www.rivijera-paklenica.hr 2008-08-26T11:26:00+00:00