Park prirode Velebit

Park prirode Velebit

Kada govorimo o planini Velebit i svim prirodnim resursima koje nudi, bilo bi nepošteno ne spomenuti park prirode Velebit.
 

Velebit je, gledajući iz zraka, ogroman kameni bastion, granica između kopna i mora. Skup krških ponora, grebena, stijenki, dolina, stjenjaka i vrhova koji privlače svojom biološkom raznolikošću i ljepotom. Ipak, mnogi će ovu planinu opisati riječima koje nemaju veze s biologijom, zemljopisom ili speleologijom. A oni će reći da ih je planina dozivala, a to je bio najglasniji vapaj koji su ikada čuli, od strane tihog kamena.

Biti na Velebitu znači preskakati preko vlastite sjene. Nemoguće je, dakle "Pobijediti" planinu. Ona dominira svime što čovjek može postići svojom fizičkom snagom i sposobnošću. Čak i oni koji su se popeli na vrhove Velebita, kažu kako su ga tek počeli upoznavati. Za mnoge, upravo je Velebit mjesto gdje susreću sami sebe u planinama. Iskustvo istinske slobode i sklada s prirodom. Planina nije samo kameni put; to je - put duše.
 

Park prirode Velebit je najvažniji endemični čvor kopnene flore i faune u Hrvatskoj. Na Velebitu je zabilježeno 1854 vrsta flore, od čega 79 endemskih vrsta. Upravo zbog toga, područje se često naziva i "središtem endemizma". Njihova staništa su stijene i slivovi na zapadnoj padini Velebita, špilje i područja duž rijeka Krupe i Zrmanje te livade i planinski pašnjaci. Najpoznatija od endemskih vrsta definitivno je Velebitska Degenija (DegeniaVelebitica).

Najzastupljenija staništa su šumoviti. Livade i pašnjaci su osobito važni jer "čuvaju" biološku raznolikost.  Brdske šume bukve (Lamioorvalae - Fagetum) su najbrojnije i nalaze se na velikoj većini područja.
 

Više od 800 metara nadmorske visine nalazimo dinarske šume bukve i jele (Omphalodo Fagetum). Na nadmorskoj visini od preko 1000 metara nalaze se Seslerio autumnalis-Fagetum bukve koje se uzgajaju na kamenim pločama. Od tih visina do vrhunaca oko 1650 metara, naći ćete sub planinske šume bukve i planinskog javorova (Polystycholonchitis-fagetum). To su područja prekrivena snijegom, gdje je jak vjetar svojim puhanjem savio grane drveća.

Velebit je dom divljih životinja kao što su medvjed (Ursus arctos), vuk (Canis lupus) i ris (Lynx lynx), ili pak Vidra (Lutra Lutra).

Ornitološki institut Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti predložio je uključivanje ovog područja u europsku mrežu NATURA 2000, budući da čak 18 vrsta ptica ispunjavaju tražene kriterije. Neki od istaknutih su; vrtlarica (Emberiza hortulana), tetrijepi (Tetraour ogallus), patuljasta sova (Glaucidium passerinum), planinska sova (Aegolius funereus) i bijeli djetlić (Dendrocopus leucotos).

Park prirode Velebit također ima zasebnu povijest, od one podzemne. Vrlo je zanimljivo zamijeniti sunčevu svjetlost slabom svjetlošću spilje i krajolik iznad zemlje, onim podzemnim.
 

Cerovačke spilje, najveće su spilje u Hrvatskoj. Kompleks se sastoji od 3 špilje, niže, srednje i gornje; dok je dosad istraženo 5,5 kilometara.
 

U spiljama primjenjuje se pravilo "gledaj ali ne diraj". Nebriga bi mogla prouzročiti neprocjenjivo i nepopravljivo oštećenje stalaktita koji je priroda strpljivo "izgradila" stalnim kapanjem vode tijekom tisuća godina.

Divno je ući u drevni stan špiljskog medvjeda (Ursus spelaeus). Ušli ste u neku vrstu arheološkog vremenskog stroja i u jednom trenutku možete zamijeniti pogled na Velebitske vrhove i sadašnji trenutak s putovanjem kroz vrijeme od trideset tisuća godina!

Špiljski medvjed bio je pravi div. Izdignut na stražnjim nogama dosezao je visinu od tri metra, a često i težinu od jedne tone. Živio je u ledeno doba, kada je svijet "iznad" Velebita imao posve drugačiji izgled: vrhovi su bili postavljeni na ledu, visina mora bila je stotinjak metara niža. Tamo gdje je danas more, tamo je bila zemlja, otoci su bili vrhovi planina, a stoka i divlji konji osvježenje su tražili u obližnjim kanalima Velebita.

Špiljska dvorana naziv vuče iz imena špiljskog medvjeda - Medvjeđa dvorana.

Donja spilja Cerovac, također nazvana Turkaljeva, nalazi se oko petnaest metara ispod željeznice. Duljina svih kanala do sada istraženih u donjem spilju je preko 4000 m, dok je duljina turističke staze oko 700 metara. Nakon oko 800 metara spilja je podijeljena u dva smjera. Jedan se proteže prema sjeverozapadu. U tom dijelu nalazi se glavni nalaz ostataka pećinskog medvjeda – Medvjeđa dvorana. Drugi se pak smjer prostire na jugozapad i predstavlja primarni kanal iz kojeg je voda protjecala od Gračačkog polja u razdoblju kada je spilja imala aktivnu hidrogeološku funkciju ponora.

Između gornje i done spilje, nalazi se srednja spilja. Ima dubinu od 92 metra, a ukupna duljina svih kanala iznosi 390 metara. To je speleološko mjesto s mnogim posebnostima.

Gornja spilja nalazi se tridesetak metara iznad željezničke pruge. Ljudi tog područja, nazivaju je spilja Kesić. Istraženo je 1290 metara, a turistička staza dugačka je 700 metara. Ovdje su također pronađene mnoge kosti špiljskog medvjeda (Ursus spelaeus) i otisci stopala ostavljeni njegovim pokretom u tami špilje, takozvane "staze medvjeda".

Ljepota soba u pećinama iznenađuje. Jedan od njih se zove Paleolitička Hunterova soba, a u toj sobi otkriveni su ostaci ljudskih kostiju i košćica paleoantropološkog značaja.

Stalakti, stalagmiti, stupovi, trake, mlaznice, slapovi i pećinski biseri fascinantni su podzemni ukrasi koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. I kada izađete iz špilje, još uvijek ćete imati dojam da ste "unutra'', u prekrasnom podzemnom svijetu parka prirode Velebit.
 

Uvala Zavratnica, morski je dragulj parka. Na popisu najljepših uvala Jadrana uvijek zauzima jedno od prvih mjesta.
 

Kao da je komad obale sjevernih mora ostao "izgubljen" u Hrvatskoj - oblik zavratnice nalikuje onom fjorda, iako ovdje nikada nije bilo ledenjaka. Tečne bujice križale su obronke Velebita, a jedna od tih potoka jednostavno je uronjen zbog postglacijskog uzdizanja morske vode. Tako se formirao Zavrtnički krš.

Uvala je duga oko 800 metara. Početkom dvadesetog stoljeća sagrađen je gornji put s pogledom i šetnicom uz more. U isto vrijeme Zavratnica je postala tajna ljetna rezidencija za elitu Beča i Praga.
 

Za mnoge je ova uvala bila otkriće. Tamo su dolazili mnogi umjetnici, znanstvenici i Velebitski entuzijasti. Među njima je i hrvatski pisac Vjenceslav Novak koji je upravo ovdje napisao brojne stranice hrvatske književnosti. Blaženost mora, grubost kamena, oskudno zelena i gusta sjena drveća u nekim dijelovima prikazuju Zavratnicu kao obilje fascinantnih i predivnih boja.

Čak ni ovo mjesto, zbog svoje neobjašnjive ljepote, nijemogčlo izbjeći stvaranje legendi. Stoga, legenda kaže da je došlo do strašnog potresa , te da su u jednoj noći uronjena tri antička rimska grada: Ortopla, Cissa i Lopsica. Zavratnica je rođena iz potopljenih gradova.

Kao što vidite, Park prirode Velebit je mjesto gdje možete dotaknuti oblake, i porinuti duboko u prekrasno podzemlje pa se svakako ne propustite posjetiti ga.