Velebitska priča o vodi

U ne tako davnoj prošlosti, jedna od najvećih nedaća u teškom životu stanovništva velebitskog Podgorja bila je oskudica vode...

U ne tako davnoj prošlosti, jedna od najvećih nedaća u teškom životu stanovništva velebitskog Podgorja bila je oskudica vode. Vapnenačke stijene Velebita lako su propusne, pa se voda nakon kiše brzo izgubi u podzemnim šupljinama. Stalni izvori su malobrojni i siromašni vodom, a trajnih vodotoka gotovo da i nema. Sušnosti doprinose topla ljeta s obiljem sunca i učestala bura koja pospješuje isparavanje.

Zalihe kišnice sakupljene tijekom zime i proljeća morale su potrajati kroz dugo sušno ljeto do prvih obilnijih jesenskih kiša. Za čuvanje dragocjene vode gradile su se cisterne (gusterne). Voda se u njih slijevala žljebovima s krova staje ili štaglja, a ponekad se kao nakapna površina koristila i prirodna glatka stijena. Krov kuće u kojoj se živjelo rijetko se koristio u tu svrhu jer su kuće često bile bez dimnjaka pa se na njihovom krovu taložila čađa iz ognjišta.

Cisterna se obično nalazila u dvorištu, a njezina površina često se pretvarala u lijepu terasu natkrivenu lozom koja ju je dodatno štitila od zagrijavanja. Grlo cisterne bilo je zatvoreno čvrstim poklopcem i zaključano da se dragocjena voda ne krade. U uredno održavanoj cisterni voda je bila čista i svježa, na skromne zalihe sakupljene u kišovitom dijelu godine nisu mogle podmiriti potrebe kućanstva kroz dugo suho ljeto.

Zato su se u selima gradile javne cisterne i bunari koje su zajednički koristili svi mještani. Javne cisterne su obično stajale u podnožju neke prirodne slivne plohe, a bunari su se kopali ondje gdje se voda sama sakupljala zahvaljujući slabije propusnoj podlozi i obliku terena. Dva takva bunara su na kraju ulice koja se po njima zove Put bunara. Obzidani su kamenom, a voda se u njima nakuplja prirodnim putem.

Iznad seoske cisterne uredila se zakošena nakapna površina za sabiranje kišnice. U ranijim vremenima oblagala se glatkim kamenim pločama, dok se kasnije izrađivala od betona. Njena veličina određivala se prema broju stanovnika i prosječnoj količini oborina, a radi zaštite od zagađenja bila je ograđena visokim zidom. S nakapne površine voda se procjeđivala u vodospremnik kroz filter od pijeska i šljunka.

Voda se vadila kroz grlo ili krunu cisterne. Taj je otvor ponekad isklesan iz jednog komada kamena, a ponekad je zidan od velikih klesanaca. Nad njim je bio kolotur s kojega je na lancu ili užetu visilo metalno vjedro (cigalj). Na cisternu su najčešće odlazile žene prenoseći vodu do svojih domova na leđima u drvenim posudama zvanim burila.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, Austrougarske vlasti nastojale su poboljšati vodoopskrbu Dalmacije gradnjom velikih cisterni. Tada su sagrađene javne cisterne u Starigradu-Paklenici, Selinama i Tribnju.

U manjim planinskim zaseocima, gdje većina kućanstava nije imala svoje vlastite cisterne, dragocjena voda za piće pribavljala se na različite načine. Često se koristila kišnica prikupljena u kamenicama, prirodnim udubljenima u stijeni. Malih kamenica ima svugdje na Velebitu, no ima i većih koje nalikuju na prava jezerca. Nekada je oko svake kuće bilo uređenih kamenica. Trebalo ih je dobro zagraditi i zaštititi od pristupa životinja, kako bi voda u njima ostala čista.

Kada bi cisterne i kamenice presušile, po vodu za piće odlazilo se visoko u planinu, do ledenica, gdje se na dnu dubokih jama snijeg zadrži preko cijele godine. Do udaljenih i teško pristupačnih snježišta odlazile su ponajviše žene, uspinjući se satima po kamenjaru. Snijegom su punile burila i na leđima ih snosile do svojih domova u podnožju. Ondje se snijeg otopljen u kotlu na vatri ili u koritu na suncu pretvarao u trunjavu ali spasonosnu vodu koja se pila cijelo ljeto.

Dio vode koja nestaje u krškom podzemlju zadrži se u špiljama. O njihovoj važnosti za preživljavanje velebitskih pastira svjedoče njihova imena: Jama Vodarica nedaleko zaseoka Jurline, Curinka pod vrhom Bojinac, Kapljarka u prodoru Male Paklenice.

Stanovnici obalnih mjesta u nestašici kišnice znali su koristiti bočate izvore uz samu morsku obalu (vrulje). Njihova voda bila je neukusna za piće, no koristila se za kuhanje i napajanje blaga.

Stoka se ponajviše napajala u lokvama kakvih je nekada bilo gotovo u svakom selu. Lokve nastaju u prirodnim udubinama na nepropusnoj podlozi, gdje voda zaostaje nakon kiše. Važnije lokve smatrane su javnim dobrom te su dodatno produbljene, obzidane i obložene nepropusnom ilovačom.

Zalaganjem don Ante Adžije, Starigrad-Paklenica dobio je dvadesetih godina prošlog stoljeća mjesni vodovod, prvi na podvelebitskom području. Njegovom izgradnjom, cisterne i bunari izgubili su na važnosti, pa više nitko nije brinuo o njihovu održavanju. Opskrbu vodom preuzele su špine, javne slavine. Jedna od njih nalazi se u zaseoku Marasovići u Starigradu, a njezina hladna voda još uvijek je dobrodošlo osvježenje planinarima koji se vraćaju iz Velike Paklenice.

Razgledajte prirodne i tradicionalne objekte za ospkrbu vodom uz pomoć turističke karte „Velebitska priča o vodi”, dostupne u Turističko-informativnim centrima Starigrad, Seline i Tribanj. Projekt je realizirala Turistička zajednica općine Starigrad uz financijsku podršku Hrvatske turističke zajednice, Turističke zajednice zadarske županije, Programa ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP), Zadarske županije i Općine Starigrad.

Preuzeto sa www.rivijera-paklenica.hr