Na velebitskim prijevojima, uzvisinama i čistinama, uz planinske putove, smještena su mirila, pogrebna spomen znamenja izrađena u kamenu.
Nastajala su u doba kada se živjelo i umiralo u velebitskim zaseocima (17. - 20. st.), a preživljavalo uglavnom od stočarstva. Čuvaju uspomenu na pokojnike preminule na planinskim obroncima, koje se moralo prenositi do seoske crkve i do groblja na kojem ih se pokapalo. Na tom teškom putu bilo je dopušteno zaustaviti se, odmoriti i pokojnika spustiti na tlo samo na jednom mjestu - mjestu pokojnikova posljednjeg pozdrava sa Suncem. Na tom mjestu nastajalo je mirilo - mjera (mira) pokojnika označena uzglavnim i podnožnim kamenom, popločenjima između njih, te simbolima u plitko urezanom reljefu utglavnog kamena. Štovala su se i posjećivala više od samog groba u kojem je tek “tijelo, bez duše koja je ostala na mirilu”.
Mistični likovi prikazani na uzglavnicima, među kojima su najčešći križ i solarni krug, upućuju na kontinuitet umjetničkog ukrašavanja od prapovijesnih kultura, preko ranog kršćanstva i ikonografije stećaka, dok su natpisi rijetki i pripadaju novijem vremenu.
Kao kamene oznake jedinstvenog pogrebnog kulta, mirila nam prenose običaje, način života i stvaranja cijelog jednog vremena.
